I DIO
Dane
1.
Gdje
li si sad, mila? O čemu razmišljaš?
Ne
bi me čudilo da me cijeloga dana ogovaraš pred nekim neznancem u vozu.
Zamišljam kako ga pohotno gledaš. Trag nečega neobuzdanog odražava ti se na
sredini čela, spušta se niz ravni nos i prelazi preko punih, otvorenih usana.
Vlažna si od uzbuđenja.
Ti
si kurva, Magda. Ti si obična, jeftina kurva.
Ali,
baš zato te volim.
*
Magda
je otišla. Pokušavam se naviknuti na to.
Ležao sam u krevetu i pokušavao uvjeriti samoga sebe kako i nije tako loše ponovo biti sam. Mogao sam otići bilo gdje i raditi što me je volja.
Mogao sam, recimo, pozvati Ajitu da ručamo skupa. Ali nisam imao volje ni da se pomaknem.
Tek poslijepodne, skupio sam snage i izašao vani. Lutao sam okolo, bez plana i cilja. Na kraju sam svratio u jedan mali bar na vrhu Titove, s velikim logom Heinekena oslikanim na zelenoj tendi. Sjeo sam uz zatamnjeno staklo i naručio pivo. Parovi su hodali ulicom, sretni i bezbrižni, kao u reklami za neko osiguravajuće društvo. Pio sam i pitao se jesam li učinio sve što sam mogao da je zadržim.
*
Predvečer
sam bio prisiljen da odgovaram na majčina pitanja o Magdi. Nazvala me je i
najprije prekorila što je za njen odlazak saznala od drugih. Slagao sam da se
nije dogodilo ništa strašno i da će se Magda uskoro vratiti.
Poslije smo šutjeli, nemajući jedno drugom više šta da kažemo. Kada se veza prekinula, osjetio sam olakšanje.
*
Znao
sam da će se ovo jednom desiti. Sada čak nemam prava ni da se ljutim na nju.
Poslije smo vodili ljubav.
Kada je ujutro rekla da odlazi, nisam znao šta da kažem. Naviknut na njene igre iznenađenja, šutio sam i gledao u šnitu hljeba preko koje je mazala maslac. Svjež jutarnji zrak strujao je kroz otvorene prozore.
„Zvat ću te svaki dan“, rekla je. „Godina će brzo proći, vidjećeš.“
Koliko samo laži iz tako malih i ljupkih usta?!
Zašto
si lagala, Magda? Jesi li možda očekivala da ću te moliti da ostaneš? Da, to bi
baš ličilo na tebe. Ali, prevarila si se. Ovaj put sam odlučio da sačuvam mrvu
preostalog dostojanstva. Uostalom, oboje znamo da ne bi vrijedilo. U očima sam
ti vidio da si odluku već bila donijela – ostalo je samo da mi je saopštiš. I
evo nas sada ovdje, u ovoj svesci s kvadratićima, po čijim stranicama ispujem
tvoje ime.
Magda,
Magda, Magda...
*
Zaustavit ću svoj život
na dvanaest mjeseci.
*
Pušim
već treći džoint za redom. U susjednom stanu Ajita svira klavir. Trebalo bi
samo da još počne padati kiša. Koji kliše.
Tako, dakle, potrebu za zagrljajem zadovoljavaju oni koji nemaju nikog.
Taj klavir... Šta je to uopće? Nekakav Mozart ili Bach, šta li već? Lijepo je. Ide uz ovaj osjećaj. Mada bih, da imam imalo volje da ustanem iz kreveta, pustio nešto žestoko i glasno.
Willst du bist der Tod euch
scheidet
treu ihr sein für alle Tage?
treu ihr sein für alle Tage?
NEIN!
NEIN!
*
Zašto
si me ostavila, Magda? Šta to može da ti pruži ta prokleta zemlja, a ja ne
mogu? Ko te čeka tamo?
2.
Jutros
sam prošao ulicom u kojoj stanuje Magdina sestra. Trenutak sam stajao na
pločniku i zurio u podignute roletne na prozorima. Onda sam sjeo u obližnji
park i zapalio cigaretu. Tu smo jedne noći zastali dok sam je pratio kući. Bila
je zima, s grana su visile ledenice, a ja sam se grijao zakriljen njenim teškim
frotirnim kaputom. Koliko je vremena prošlo od tada? Dvije, tri godine.
Sjedio sam i satima čekao da se nešto dogodi.
*
„Slušaj, Dane. Moja
sestra je premlada, preinteligentna i predruštvena da bi se zakopala u blato
porodičnog života. Ovo je najbolje za nju. Što prije to shvatiš, to će biti
bolje za tebe.“
*
Devet
je sati. Sâm sam u stanu. Napolju se osjeća uzdrhtala energija ulice. Ponovo
uzimam svesku. Trebalo bi, zapravo, da nastavim raditi na doktorskom radu, ali
je očito da u ovakvom stanju to ne mogu. Mučna mi je i sama pomisao na pet
stotina stranica prikupljenog materijala, koji truhne negdje u ladicama radnoga
stola. Desetak kilograma hartije po kojoj su ispisane isprazne rečenice o ulozi
i mjestu religije u bošnjačkoj književnosti XX vijeka.
Puštam bol da se iz mojih žila izlije u ove redove.
Izliječit ću se od tebe, mila. Obećavam
ti.
*
Ajita. Kao da se čitav
Orijent zatrese i pomjeri prema Evropi kada izgovorim to ime.
*
To kako se resica
njenog uha, mekana, prozračna i hladna, topila među mojim usnama.
3.
SMS
od profesora Kazazića: „Ne dođeš li danas na predavanja, potražit ću drugog
asistenta.“
*
Prošlo je sedamdeset
šest sati i dvadeset osam minuta otkako je otišla.
*
Čitavo
jutro proveo sam u besciljnoj šetnji. Oko podneva sam se spustio do obale
Neretve i sjedeći na jednom oborenom stablu malo zaspao.
Tada sam odlučio da je nazovem. Htio sam joj reći da mi je dosta ove tuge, da ću spakovati svoje stvari i doći za njom.
Odgovorio mi je poštanski automat: „Birani broj se više ne koristi.“
„Zvat ću te svaki dan. Godina će
brzo proći.“ Lažljiva kujo! Umrijet ću bez tebe.
*
Još
jedan SMS: „Zašto ne odgavaraš na pozive? Jesi li bolestan?“
Pa još jedan: „Jesi li ti normalan? Jebeni debilu!“
*
Šest je popodne. Sjedim
na kauču, potpuno slomljen. Negdje u stubištu, čuju se glasovi. Napolju pada
kiša. Palim svjetlo i uzimam svesku.
Magda,
Magda, Magda...
*
Za
nekoliko minuta bit će ponoć. Kiša je prestala. Iz ruševine preko puta, vjetar
povremeno ispusti oštar, prodoran krik. Trava više ne djeluje. Pokušavam s
alkoholom.
Tako sam nekad zamišljao život.
*
Mogao bih pozvoniti na
Ajitina vrata i probuditi je. Reći ću joj da sam sâm i da mi bi mi prijalo
njeno društvo. Razvedena je, ima trideset pet godina, razumjet će. Onoga
trenutka kada ostanemo sami, zaprepastit ću je zagrljajem i pritisnuti svoje
usne na njene. Prije nego uspije da dođe sebi, zamolit ću je da se uda za mene.
Zahtjevat ću da mi da hitan odgovor.
*
Zato
što je petak i zato što petkom dolaze vozovi.
Zato što postoje oni koji nikada neće doći, ali se ipak čekaju.
Zato što postoje oni koji nikada neće doći, ali se ipak čekaju.
Zato
što imam ovaj život,
Koji ne mogu zamijeniti ni za jedan drugi.
Koji ne mogu zamijeniti ni za jedan drugi.
Zato
što te volim, iako znam da tako propuštam voljeti druge.
Zato što me ova koža steže
I što se ova čekanja urezuju u mene
Kao križići u vojnički kalendar.
I što se ova čekanja urezuju u mene
Kao križići u vojnički kalendar.
Zato
što treba i ovaj dan izgurati do kraja, bez tebe još duži.
Zato što iza jednih vrata, u mom srcu, gori svijeća –
Zapalila
si je, rekavši:
„Vratit
ću se.“
*
Još malo votke i malo
vode. Ovaj bol u potiljku sigurno će proći.
4.
Ovako
je bilo.
I nisam se prevario.
Zvat
ću te svaki dan. Godina će brzo proći.
Tri
su sata ujutro i ja još ne mogu da zaspim. Vraćam u svijest ovo sjećanje kao
jedini način da zadovoljim potrebu za njenom prisutnošću. Prizivam sliku njenog
tijela, mislima ga vajam u tmini: njene male, špicaste grudi, ravan i mekan
stomak, duge, ne baš savršeno oblikovane noge, njena visoka, ravna ramena,
tetovaža leptira na lijevoj plećki, kratka, crna kosa i prekrasno, senzualno
lice, kojim dominiraju kao ugalj crne oči.
*
Od
prvoga trenutka računao sam s tim da ćeš mi jednoga dana slomiti srce. Zašto
onda nisam ništa učinio? Jesam li ja idiot, Magda?
*
Danas
oko tri poslijepodne, pozvonio sam na Ajitina vrata.
*
Magda,
Magda, Magda...
Izgovaram
tvoje ime, u kojem je svaki glas isklesan od čiste čežnje i shvatam, po ko zna
koji put, da ti usprkos svemu, ništa ne zamjeram.
Ima
nešto u tebi što me razoružava i što čini da, umjesto bijesa, u meni ključa
samo iskrena, nepregledna strast.
*
„Je li se Magda
javila?“
„Jeste.“
„Šta kaže, kakvi su joj prvi utisci?“
„Kaže da je sve super. Pozdravila te.“
„Gdje će stanovati?“
„Živjet će kod tetke neko vrijeme, dok se ne snađe.“
„Kada počinje raditi?“
„Vjerovatno, u ponedjeljak.“
„Kako si ono rekao da se zove njena bolnica?“
„Sveti Patrick.“
"To mi zvuči nekako irski."
"Otkud znam."
„Jesi li dobro, dušo? Nekako mi zvučiš čudno.“
„Sve je u savršenom redu, mama.“
„Kako napreduje tvoj doktorat?“
„Moram da idem sada. Zvat ću te ubrzo.“
*
Sjećanja.
Miles Davies – Autumn Leaves.
Alkohol.
Dosta alkohola.
Još jedna duga besana noć.
5.
Jutros
sam sjeo u autobus i odvezao se u S. Kuća moga dede odavno je već napuštena i
mislio sam da će mi prijati ako se na dan-dva izmaknem iz grada.
Ušao sam u sobu, skinuo odjeću sa sebe i sjeo na ivicu kreveta. Čaršafi su bili hladni i prašnjavi. Teški nabori zavjese, smeđa, drvena vrata i istočnjačke šare na tepihu stvarali su prijatan osjećaj tišine i mira. Ispod drvene karniše, na sivom popodnevnom svjetlu treperila je gipka nit paučine.
Najednom me je spopala tuga za onim što je prošlo i što više ne može biti. Prodorna čežnja, oštra kao fizička bol, za djetinjstvom, za Magdom. Mislio sam na onaj jedini put kada smo skupa došli na ovo napušteno mjesto. Nas dvoje. Sjećanje na taj dan u nozdrve mi je vratilo miris njene kose, trave i neke skupocjene tekile, koju je, ko zna kako, izmolila od zeta, zastupnika meksičkog proizvođača za naše tržište.
Omamljeni, cijeli dan smo vodili ljubav. Pohota koju smo osjećali jedno prema drugom nije se mogla utoliti, nego bi se rasplamsala istoga časa nakon što bi bila zadovoljena. Ujutro, oči su nam bile crvene od nespavanja, dima i alkohola.
Kao da smo svu noć plakali.
*
„Tugovat ću sve dok se
nebo
I zemlja ne preokrenu
Sve dok se više ne budemo
Mogli porepoznati čak iako se sretnemo“
I zemlja ne preokrenu
Sve dok se više ne budemo
Mogli porepoznati čak iako se sretnemo“
*
Dvorište je bilo zaraslo u pirevinu i korov. U visokim stablima lipa pirkao je vjetar. Ispred ostave, prislonjen o kameni zid, stajao je zahrđali konjski plug, s metalnim točkom dopola uronjenim u zemlju. Prošao sam pored preraslih oleandara u sofi, nadomak čatrnje i sjeo na hladnu betonsku klupu, odnosno na onaj njen dio koji još uvijek nije bio pozelenio od ptičjeg izmeta. Trenutak poslije, vidio sam kako mi preko ruke prelazi pogolem, crvenkast mrav, ali ga nisam osjetio.
Dvorište je bilo zaraslo u pirevinu i korov. U visokim stablima lipa pirkao je vjetar. Ispred ostave, prislonjen o kameni zid, stajao je zahrđali konjski plug, s metalnim točkom dopola uronjenim u zemlju. Prošao sam pored preraslih oleandara u sofi, nadomak čatrnje i sjeo na hladnu betonsku klupu, odnosno na onaj njen dio koji još uvijek nije bio pozelenio od ptičjeg izmeta. Trenutak poslije, vidio sam kako mi preko ruke prelazi pogolem, crvenkast mrav, ali ga nisam osjetio.
Recitirao
sam ti Preverta i Nerudu, ljubeći te u vrat i držeći te privijenu uza se,
svjestan da prisustvujem jednom od najljepših trenutaka u svom životu. Ta
slika, Magda, taj prizor – to je bila čista ljubav. Sreća, koju je tvoje tijelo
lučilo kao miris.
*
Ne želim da ova bol prođe, Magda, jer ona je sve što mi je ostalo od tebe. Izvan nje samo je gluha, beskonačna praznina.
Ne želim da ova bol prođe, Magda, jer ona je sve što mi je ostalo od tebe. Izvan nje samo je gluha, beskonačna praznina.
*
Odozdo, sa zelenih poljâ koja su se pružala u podnožju, zapuhao je vjetrić, hitro se uspeo uz brežuljak i zašuštio lišćem na odrini. Ustao sam i otvorio slavinu na česmi. Žlijeb je pustio nekoliko neugodnih zvukova prije nego je iz širokog navoja na vrhu procurila voda. Pustio sam da prvih nekoliko kapi padne u suho, kamenom obloženo korito, a zatim sam prinio ruku i pio mlaku kišnicu sve dok me nisu otjerale ose što su počele kružiti oko mlaza.
Odozdo, sa zelenih poljâ koja su se pružala u podnožju, zapuhao je vjetrić, hitro se uspeo uz brežuljak i zašuštio lišćem na odrini. Ustao sam i otvorio slavinu na česmi. Žlijeb je pustio nekoliko neugodnih zvukova prije nego je iz širokog navoja na vrhu procurila voda. Pustio sam da prvih nekoliko kapi padne u suho, kamenom obloženo korito, a zatim sam prinio ruku i pio mlaku kišnicu sve dok me nisu otjerale ose što su počele kružiti oko mlaza.
*
Šta uopće tražim na ovom mjestu?
Šta uopće tražim na ovom mjestu?
*
U autobusu za Mostar pokušavam da smirim ruku kako bih zapisao jedan detalj: djevojka plave kose na sjedištu ispred mene, čita knjigu. Norveška šuma.
U autobusu za Mostar pokušavam da smirim ruku kako bih zapisao jedan detalj: djevojka plave kose na sjedištu ispred mene, čita knjigu. Norveška šuma.
Nisi
imala svog omiljenog pisca. Nisi čak ni voljela da čitaš. Ali, sjećam se,
jednom si mi u šali rekla: „Ovlažim se svaki put kada spomeneš to ime –
Murakami. Odmah zamislim nekog gipkog kosookog fakera s trokutastim torzom i
vještim malim prstima.“
Jesi
li znala koliko su me tvoje riječi zabolile?
*
To kako mi je šaptala sve one razvratne, besmislene nježnosti.
To kako mi je šaptala sve one razvratne, besmislene nježnosti.
*
Osjećaj koji mi se javi uvijek kada otvorim vrata svoga doma: čujem te u svakom otkucaju sata.
Osjećaj koji mi se javi uvijek kada otvorim vrata svoga doma: čujem te u svakom otkucaju sata.
Sipam piće. Puštam
muziku kako bih utišao buku vjetra koja dopire kroz zatvorene prozore. Čekam da
se odnekud dovuče Magdina sjenka i oživi čežnju moga tijela.
*
Kako da zaboravim onaj sparni ljetni dan kada sam je prvi puta vidio?
Kako da zaboravim onaj sparni ljetni dan kada sam je prvi puta vidio?
Jednom si mi rekla da si od svih
naših milovanja, najviše uživala u tom poljupcu. Jesi li govorila istinu,
lažljivice?
Nisam
joj postavljao nikakve ultimatume, niti sam od njene veze – za koju nikada nije
prestala govoriti da je bila ozbiljna – pravio problem. Bilo mi je dovoljno da
budemo skupa. A onda je jedne večeri, osam mjeseci nakon što smo se poljubili
na plaži, došla u moj stan sva uplakana i rekla mi da ju je momak ostavio. Od
te noći, pripadala je samo meni. Barem sam volio misliti da je to istina.
Šta sam ti bio ja, Magda? Usputna
zabava? Prijatelj, koji je tvoje izlive nježnosti shvatio isuviše ozbiljno?
Niko i ništa?
Da, bit će da je tako – Niko.
I ništa.
6.
Magda je otišla. Ona
odlazi svakog dana i zato se bol zbog njenog odlaska stalno ponavlja, ostajući
ista u svakom trenutku vremena. Možda jedan dio mene ne želi da je prebolim:
ako se to dogodi, zauvijek ću je izgubiti. Razmišljam o tome koje pitanje ima
više smisla: mogu li živjeti ovako čitav život ili koliko dugo mogu ovako živjeti?
*
Prizivam u sjećanje jednu skoro zaboravljenu sliku: sjedim u prvom redu školske sale i krišom posmatram gole, prekrštene noge Chiarre Franchetti. Školska godina je završila i maestro Giuseppe Calivari svira jednosatni koncert u čast naše mature. Dok muzika traje, gledam kako se, tu, preda mnom, klavirski akordi uzdižu do smeđeg, isflekanog plafona i potom se u zanosnom fortissimu rasprskavaju u hiljadu toplih mediteranskih boja. Chiarra nosi crne, prozirne čarape i kratku, veoma kratku, crnu suknju. Stigla je u društvu poznatog pijaniste i s njim će se vratiti.
Prizivam u sjećanje jednu skoro zaboravljenu sliku: sjedim u prvom redu školske sale i krišom posmatram gole, prekrštene noge Chiarre Franchetti. Školska godina je završila i maestro Giuseppe Calivari svira jednosatni koncert u čast naše mature. Dok muzika traje, gledam kako se, tu, preda mnom, klavirski akordi uzdižu do smeđeg, isflekanog plafona i potom se u zanosnom fortissimu rasprskavaju u hiljadu toplih mediteranskih boja. Chiarra nosi crne, prozirne čarape i kratku, veoma kratku, crnu suknju. Stigla je u društvu poznatog pijaniste i s njim će se vratiti.
*
Kažu da razmišljanje o samoubistvu smanjuje rizik od samoubistva.
Kažu da razmišljanje o samoubistvu smanjuje rizik od samoubistva.
*
Ponovo Chiarra. Ležimo na terasi male kuće, negdje u predgrađu Napulja. Ja sam jedno veliko srce prislonjeno uz njena topla, gola leđa. Ona voli mojih osamnaest godina; ja volim sve što ona dotakne. Već godinu dana je tako. I bit će tako još godinu. Poljupcima mi s vrha jezika skida okus lošeg sicilijanskog vina zbog kojeg smo često prinuđeni prekidati ljubavni ritual i testirati zahrđali mehanizam vodokotlića u kupatilu. U kamenom dvorištu, pod terasom, rodili su limunovi. Sunce se probija kroz njihove mesnate tamnozelene krošnje postajući i samo jedan veliki žuti limun. Chiarra spušta glavu među moje noge. Čujem muziku. Piano. Zaranjam ruke u njenu slanu crnu kosu. Zatvaram oči, ali ne prestajem gledati: akvamarisnki rubovi horizonta, pod zatvorenim kapcima, nježno se pretaču u slatku, mekanu tminu koja mi prožima mozak i tijelo. Ostaje me još samo malo u ovom svijetu, ali ipak sasvim dovoljno da osjetim kako odnekud, iz daljine, vruć sredozemni vjetar donosi miris maslina.
Ponovo Chiarra. Ležimo na terasi male kuće, negdje u predgrađu Napulja. Ja sam jedno veliko srce prislonjeno uz njena topla, gola leđa. Ona voli mojih osamnaest godina; ja volim sve što ona dotakne. Već godinu dana je tako. I bit će tako još godinu. Poljupcima mi s vrha jezika skida okus lošeg sicilijanskog vina zbog kojeg smo često prinuđeni prekidati ljubavni ritual i testirati zahrđali mehanizam vodokotlića u kupatilu. U kamenom dvorištu, pod terasom, rodili su limunovi. Sunce se probija kroz njihove mesnate tamnozelene krošnje postajući i samo jedan veliki žuti limun. Chiarra spušta glavu među moje noge. Čujem muziku. Piano. Zaranjam ruke u njenu slanu crnu kosu. Zatvaram oči, ali ne prestajem gledati: akvamarisnki rubovi horizonta, pod zatvorenim kapcima, nježno se pretaču u slatku, mekanu tminu koja mi prožima mozak i tijelo. Ostaje me još samo malo u ovom svijetu, ali ipak sasvim dovoljno da osjetim kako odnekud, iz daljine, vruć sredozemni vjetar donosi miris maslina.
*
Htio bih da ti šapnem na uho svaku riječ koju sam zapisao na ovim stranicama, Magda. Čitav ovaj katalog bola. Imaš li uopće pojma šta si učinila? Kakav si samo jebeni haos ostavila iza sebe?
*
Chiarra je radila sve da me zadovolji. S Magdom u krevetu nikada nisam otišao tako daleko. Ona nije imala ništa od Chiarrine bestidne senzualnosti i seksualne slobode. Valjda mi zato nikada nije ni palo na pamet da od nje zatražim sve one perverzije na koje je Chiarra pristajala bez pogovora kao da je to nešto sasvim prirodno. Trebalo je samo da se sjetim nečega dovoljno uzbudljivog i ta bi četrdesetpetogodišnja brineta pokorno ispunila svaku moju želju. Bila je moja Calypso. Jednom mi je spustila ruku na međunožje u prisustvu njene prijateljice, Laure. Nije joj uopće smetalo kada me je Laura počela ljubiti. To je iskustvo bilo toliko intenzivno da sam danima poslije osjećao uzbuđenje kada god bih u svijest prizvao sliku bivše žene maestra Calivarija kako naizmjenično palaca jezikom po mom i tijelu njene desetak godina mlađe prijateljice.
*
Ja sam bekućnik, Magda. Tvoje tijelo je jedino mjesto kojem sam ikada želio pripadati do kraja, do smrti.
*
Chiarrin problem je bio u tome što bi poslije svih naših vođenja ljubavi, postajala nepodnošljivo plitka i dosadna žena. Ništa je nije zanimalo osim seksa. Nije mogla biti moja srodna duša jer nije osjećala ništa prema stvarima koje sam volio – knjigama, rock muzici, pop kulturi, nogometu... Magda je obožavala rock i sa mnom išla na fudbalske utakmice. Gajio sam potajnu nadu da ću kod nje probuditi zanimanje za književnost. Ali, uzalud.
*
Uspomene na druge žene su ostale bez slasti. Ne osjećam ništa prema tim danima provedenim u Chiarrinom domu, na obalama Tirenskog mora. Mislim na Chiarru, a u njoj osjećam tebe, Magda.
Uspomene na druge žene su ostale bez slasti. Ne osjećam ništa prema tim danima provedenim u Chiarrinom domu, na obalama Tirenskog mora. Mislim na Chiarru, a u njoj osjećam tebe, Magda.
To,
zapravo, i jesi bila ti. Od samog početka si bila ti. I uvijek si bila ti - i
tamo, pod hrastovima Avenije kada sam prvi put poljubio Sandru, i onda, kada
sam u prijateljevom stanu u Zvjezdari, prvi puta u životu vodio ljubav s jednom
djevojkom. Uvijek si bila ti. Prije, sada, poslije.
Samo
ti.
Ti.
Ti. Ti.
*
Trebalo bi da najzad pozovem Ajitu. Ako to ne uradim, ova bol će me ubiti. Ili ću se sam ubiti.
7.
Bol u čovjeku potire osjećaj za vrijeme. Jučer, danas, sutra – sve je ispunjeno istom, bezvremenom boli.
Pušim džoint i slušam Bowijev album Station To Station. Gusti, tamni oblaci spustili su se nisko, snažan vjetar mlati limovima na krovu susjedne zgrade i povija gole krošnje stabala. Buljim kroz prozor. U autobosu, neka je žena priljubila lice uz staklo.Njen je pogled dopirao do mene snagom koje ona nije mogla uopće biti svjesna. U tim je očima – možda crnim, možda smeđim, možda zelenim – bilo neke duboke pakosti prema nečemu što se nalazilo iznutra i što je samo ona mogla vidjeti. Njeno tvrdo, kameno lice bez kaplje krvi, podsjetilo me je, načas, na lice tetke Firdevse. Tetka Firdevsa i oni bezbrižni dani sretnog djetinjstva na obali Neretve! Koliko je sada sve to daleko, iza mene. Kao da se prisjećam nekog drugog života.
Wild is the wind. Bowijev glas jeca u tmurnom i bezličnom danu.
Ima
li još nešto čega se mogu sjetiti, Magda? Mogu li spasiti od zaborava svaki
trenutak koji smo proveli skupa?
*
Predvečer
sam izašao da kupim travu. Potom sam svratio u dragstor, uzeo flašu Ballantinesa
i veknu hljeba. Nekoliko poznatih lica gledalo me je kroz izlog susjednog
kafića. Prošao sam, ne javivši im se. Jednostavno mi je bila muka od svih tih
radoznalih očiju, od svih tih lažnihzdravo
i kako si.Sve što želim jeste da me
svi ostave na miru i puste me da patim.
Majka je nazvala oko sedam. Kao i svaki
naš razgovor, i ovaj se vrlo brzo pretvorio u nepodnošljivu banalnost, pa smo
oboje jedva čekali da završi. Sva je sreća da ne živimo u istom gradu. Pala bi
u nesvijest kada bi vidjela svo ovo neoprano suđe, sve ove razbacane stvari i
ploče, sav onaj prljavi veš u korpi za pranje...
Magda, Magda Magda...
*
Onaj
način na koji sam je osjećao uz sebe, dok hodamo ulicom – kao neku ugodnu
nesigurnost, kao toplinu koja grije svojom hladnoćom. Njen smijeh. Njene crne
oči. Njen grčki nos... Pokušavam da sačuvam ona nejasna, prozirna sjećanjana
rubu zaborava, da upamtimkako me je gledala, šta je voljela, čemu se
radovala...
Uživao sam biti prisutan dok se brije između nogu, iako sam je stalno nagovarao da to ne čini. Kako sam samo volio miris njenih stidnih dlačica, njihov golicavi dodir na vrhu nosa?! Nikada neću zaboraviti onu noć, za njen dvadeset peti rođendan.Bili smo vani, u nekom restoranu u koji nikada više nisam otišao, jer je bio preskup. Cijelu se večer smijala i bila vesela. Nije ništa pila, za razliku od mene koji sam smaknuo skoro čitavu bocu nekog čileanskog vina.
Na putu kući, rekla je da zastanemo u jednoj uličici, nadomak zgrade u kojoj je stanovala. Čim smo kročili u gust ljetni mrak, pripila se uz mene i poljubila me. Mogao sam sasvim jasno osjetiti kako životinja u njenim grudima mahnito bije o plućne komore.
„Sad Dane“, rekla je. „Sad me poliži, proklet bio.“
Lud od sreće, zadigao sam njenu kratku suknju i spustio glavu među vlažna stegna. U mojim ustima, okus njenih tjelesnih sokova vrlo brzo se izmiješao s okusom vina. Uživao sam u načinu na koji je drhtala, njihala se i privijala uz moja otvorena usta. Zid iza njenih leđa, bio je grub i još uvijek vreo od sunca. Neki čovjek je prošao pored nas, ali ona nije željela da prestanem: ispuštala je tihe uzdahe zadovoljstva, ne mareći za njegovo prisustvo. Kada smo najzad ostali sami, prošaptala je onim svojim promuklim, umornim glasom: „Ti to tako jebeno dobro radiš.“ I onda dodala: „Proklet bio.“
Da, to joj je tog ljeta bila uzrečica – proklet bio. Pokupila ju je gledajući francuski film u kojem je neka mlada žena tako oslovljavala svoga dvadeset godina starijeg ljubavnika. Proklet bio. Nevjerovatno je koliko samo sreće stane u te dvije riječi.
Ti intimni trenuci naših nježnosti
sve su što mi je od tebe ostalo, Magda. Njima gasim ovu mračnu vatru koju si mi
raspalila u srcu. „Moja sestra je predruštvena i preinteligentna da bi se
zakopala u blato porodičnog života“ – hoćeš li ikada saznati kako su me te riječi zaboljele?
*
Ne plači nad rijekom
koja je presušila, Dane. Bijela voda,
Leb i sol.
*
Ovo
s Magdom, bila je jednaod onih velikih životnih ljubavi kakve se dešavaju
jedanput ili dvaput u životu. Kada bi prošao dan da je ne vidim, jedva bih ga
izdržao do kraja. Sav smisao mog života svodio se na trenutke koje smo
provodili skupa,ne toliko na seks, koliko na njenu blizinu: bilo je dovoljno da
je tu, da osjetim miris njenog šampona za kosu dok spava, da je čujem kako
priča na telefon ili pjevuši u susjednoj sobi i bio bih neizmjerno sretan.
Nije to uradila iz sažaljenja,jednostavno me je uzela pod svoje da me troši kao što se troši ručnik ili neka druga pokućna stvarčica. Živjela je za svoja čula i vjerovala u užitak – to je bila njena jedina religija. Zračila je nekom svojom gracijom dok se smije i razgovara s ljudima, dok hoda okolo raskrivenih ramena, s dugim kovrdžama prepunim blijede, neonske svjetlosti, kao one noći na zabavi kod njenog prijatelja, Franca, kada je bilo tako lako povjerovati da je volim. Znala je sakriti godine neprimjetnim potezima četkice za šminkanje i istaći svoju ljepotu jednostavnim i elegantnim kretnjama. Chiarra. Moja dobrostiva vila. Prošlo svršeno vrijeme iza kojeg su ostala samo sjećanja. I ova gorka pomisao da mi se sudbina sveti jer sam bio takološ prema njoj.
*
Postoje
i druge žene, svijet ih je prepun. Ne mora to biti Ajita. Slobodan si, Dane i
možeš raditi što te je volja.
Pa ipak, kakva je to sloboda bez
sadržaja? Možda treba iskoristiti priliku i umrijeti od ove boli. Slađu smrt
teško da bi mogao zamisliti. Kako su samo patetične ove misli?!
*
Nekoliko
puta sam vidio njenog dečka, onog s kim je bila u vezi kada smo se upoznali.
Jednom sam se mimoišao s njima na ulici – bili su zagrljeni i izgledali su
sretno i zaljubljeno. Imao je kratku, potšišanu frizuru, nosio je markiranu
odjeću i bio prilično stariji od nje. Spadao je u one lokalne krimose koji su,
ko zna kako i na koji način, nakon rata stekli ogromno bogatstvo. Nikada nije
pričala o njemu. Govorila je da ga mrzi i da joj je veza s njim bila najveća
životna greška. Nisam joj vjerovao. Bila je od onih žena koje od muškarca
očekuju mnogo više od obične ljubavi – zaštitu, novac, skupe poklone, krzna,
nakit, haljine, sve one stvari koje ja nisam mogao da joj priuštim. Koristila
je svoj izgled da popravi društveni status i bio sam siguran da bi mu se
vratila, da ju je ikada poslije nazvao.
Bijedna je to računica bila.
*
Ova čarobnica za čaroliju koja mi je pomogla da se vratim mužu susrećem se s njim i nakon dva dana dobila sam telefonski poziv od muža koji me nije zvao 8 mjeseci. ako imate bilo kakvih problema upoznati se s njim na text / whatsapp: +2348155425481 i Eamil: templeofanswer@hotmail.co.uk znam da je vrlo moćan. Hvala vam.
OdgovoriIzbriši