Crno srce, II dio, Ajita

II dio

Ajita

1.

Kada sam prvi puta pročitao dnevnik Daneta Brhalja, ostao sam duboko zamišljen nad njegovim sklopljenim koricama – radilo se o staroj, izlizanoj svesci na kvadratiće, iscrtanoj srcima i ispisanoj tim fatalnim ženskim imenom, Magda. Tek pošto sam popio piće i pustio utiske da se malo slegnu, pokušao sam da u sjećanje prizovem onaj davni i jedini susret s tim neobično tihim i čudnim čovjekom, zbog kojeg je taj dnevnik, na kraju krajeva, i dospio do mojih ruku, jednog maglovitog jutra, u novembru, 2014. godine.

            Dogodilo se to možda baš u vrijeme kada je ovaj dnevnik vođen, u jednom kafiću na glavnoj ulici, gdje sam tih dana redovno dolazio liječiti tugu zbog neuspjeha mog posljednjeg romana, Bijela rijeka. U izgužvanoj i prljavoj odjeći, zapuštene kose i brade, s čašicom rakije ispred sebe, ostavljao je utisak emocionalno rastrojene osobe,  jedne od onih neobičnih i pomalo grotesknih pojava koje su u stalnom ili povremenom dosluhu s ludilom, a kakvih je na mostarskim ulicama oduvijek bilo, a pogotovo nakon rata.

Bilo je to prije jedanaest, dvanaest godina i više se ne mogu sjetiti šta je bio povod za razgovor koji smo vodili. Uglavnom, nije mi trebalo mnogo vremena pa da shvatim kako se ispod njegove redikulske vanjštine krije izuzetno pametan i načitan tridesetogodišnjak, koji me je impresionirao svojom elokventnošću i poznavanjem književnosti. Vrlo nadahnuto govorio je o Flaubertu, o Madame Bovary, njegovoj najdražoj knjizi, citirajući usto, čini mi se, neki odlomak iz Flaubertovog pisma Luisi Colet – ko bi sada znao o čemu. Ne sjećam se da mi je spomenuo Magdu Verski; ako i jeste, to sam zaboravio.

Popili smo nekoliko pića stojeći za šankom, čak se ne sjećam ni da sam mu dao vizit-karticu, i to je bilo apsolutno sve. Nikada ga poslije nisam vidio, izuzev nekoliko puta na ulici, u prolazu. Pozdravili bismo se i nastavili svako svojim putem, ne iskazujući ni najmanji interes da nastavimo razgovor koji smo započeli te davne zimske večeri.

Dvanaest godina poslije tog susreta, u jednom od onih tmurnih jesenjih dana koji kao da su mi došli s njegovim dnevnikom, sjedio sam u sobi i čitao njegove najintimnije misli, posvećene ženi koju je volio. U velikoj, bijeloj koverti, koja mi je stigla preporučenom poštom, bilo je i kratko propratno pismo, napisanim urednim ženskim rukopisom:

„Poštovani g-dine Đukić, pronašla sam ovaj dnevnik među ličnim stvarima moga muža, Danijala Brhalja, samo nekoliko sedmica nakon što je tragično nastradao u saobraćajnoj nesreći. U istoj fioci, među ostalim njegovim spisima i nacrtima, nalazila se i vaša vizit-kartica, na kojoj piše da ste pisac ili ste barem to nekada bili.

Ne znam koliko ste vi i moj muž bili bliski, pretpostavljam baš i ne previše, jer vas za sve ove godine nikada nije spomenuo, ali kako nisam znala šta da radim s ovim dnevnikom, odlučila sam vam ga poslati. Možda od onoga što je tih davno minulih dana moj muž pisao o toj ženi možete sastaviti neku priču. Ta mu je ljubav, čini mi se, bila previše važna da bi skončala u kanti za smeće.“

U potpisu je stajalo ime Ajite Brhalj.

 Odmah sam, naravno, posumnjao da se radi o istoj onoj Ajiti iz Danetovih dnevničkih zapisa i zaista, nekoliko dana poslije, kada sam je posjetio na adresi zapisanoj na vanjskom dijelu koverte, ispostavilo se da je život i ovaj put ispoštovao predviđeni književni kliše: bila je to upravo ona Ajita zbog koje se čitav Orijent zatrese i pomjeri prema Evropi. Moram priznati da sam je zbog te rečenice potpuno drugačije zamišljao, ali iako lijepa na neki jednostavan i nedvosmislen način, ta duboko potresena žena, smeđe kose svezane u punđu i lica podbuhlog od stalnog plakanja, osim tog imena, nije u sebi imala ništa istočnjačko.

Kao nekom ko je vrlo rano emocionalno očvrsnuo, preguravši preko glave dva propala braka i nekoliko dugih veza, bilo mi je teško povjerovati u značaj koji je autor dnevnika pridavao jednoj neuspjeloj ljubavi. Zar se zaista neko može tako duboko i iskreno voljeti u stvarnom životu kao što je taj nesrećni čovjek volio Magdu Verski? Tada mi je još uvijek bilo relativno nezamislivo da jedna takva apsolutna i totalna ljubav, kakva se povezuje s najvećim književnim i filmskim klasicima, može slomiti srce nekome ko nije Veliki Gatsby ili Rick Blaine, recimo, već obični niži asistent na Univerzitetu „Džemal Bijedić“, usto veoma loših, narkomanskih navika i suicidnih razmišljanja. Pa ipak, iskren, ispovjedni ton njegovog dnevnika, njegova oštrina i preciznost, nisu mi ostavljali mnogo prostora za sumnju.

Uzalud sam u vlastitom iskustvu tražio bilo šta što bi mi barem donekle približilo taj njegov emocionalni ekstremizam, ali više od onog kroz šta sam prolazio tokom posljednjih mjeseci života s Vanjom, svojom prvom ženom, i, istovremeno, strastvene veze s Dalmom, koja će se okončati još jednim neuspjelim brakom, nisam mogao da pojmim. Usprkos svom bijesu, ljutnji i tugi, ne samo da nisam razmišljao o samoubistvu, nego uopće nisam zapadao u tako duboke depresije koje bi me navele da krenem putem koji nije u mom životnom interesu. Glavni izvor svih mojih negativnih emocija uglavnom je bio vezan za pomisao da sam protraćio dragocjeno vrijeme živeći s pogrešnim ženama i da je sve ono loše što se dešavalo tokom tih bračnih godina, a pogotovo tokom one posljednje s Vanjom, kada su stvari potpuno izmakle kontroli, posljedica naglih i nepromišljenih mladalačkih odluka.

Bilo kako bilo, ništa me se od Danetovih ljubavnih tegoba, o kojima sam s uživanjem čitao, nije lično ticalo, izuzev onoga što sam shvatio već nakon nekoliko prvih pasusa, a to je da u rukama držim štivo koje obećava. Tužna istina je da sam se nakon Bijele rijeke prilično mučio s pisanjem proze, objavivši za svo ovo vrijeme tek nekoliko kratkih priča u jednom online časopisu za književnost. Izuzmem li invalidsku nadoknadu – ranjavanjem u ratu postao četrdeset postotni civilni invalid – koja mi je stizala na početku svakog mjeseca, živio sam uglavnom od novinarstva, pišući kolumne i reportaže za nedjeljne novine, kao i prikaze knjiga za jednu izdavačku kuću iz Zagreba. Unatoč tome što ni danima poslije nisam znao šta da radim s Danetovim dnevnikom, da li da ga integriram u neku veću cjelinu ili da ga uz određene prepravke dopunim i pokušam od njega napraviti romanesknu priču, bio sam zahvalan sudbini što me je nakon svih nedaća koje su posljednjih godina pratile moju spisateljsku karijeru, najzad malo pomazila i to na tako nevjerovatan način.

Ipak, nakon dosta razmišljanja i nekoliko različitih fabularnih nacrta za roman koji sam odlučio napisati – ljubavna priča sa sretnim završetkom – najzad sam sjeo za kompjuter i načinio prvo poglavlje. Međutim, ubrzo sam shvatio da će mi za priču o Danetu Brhalju i Magdi Verski, koliko god to izbjegavao, biti potrebno da dubljem zaorem u njihove živote. Izmišljanje biografija nikada mi nije bio blizak postupak, pa sam mu pribjegavao tek u prijekoj spisateljski nuždi. Sve što sam ikada napisao imalo je svoje čvrsto uporište u stvarnosti; maštu bih koristio samo onda kada je trebalo popuniti pukotine koje bi nastale u toku narativnog procesa. I tako, jedne subote ujutro pozvonio sam na vrata stana Ajite Brhalj, u naselju Tekija, želeći da saznam nešto više o njenom tragično nastradalom suprugu, ne sluteći da će s tim posjetom započeti jedan sasvim novi period u mom životu, u kojem će pisanje romana postati sporedna i manje važna stvar.

Sve ono što se u narednih godinu dana dešavalao između mene i Ajite Brhalj, začelo se tog sunčanog jesenjeg prijepodneva u njenom stanu ispunjenom mirisom dalija i orhideja, dok smo sjedili za ovalnim staklenim stolom i razgovarali o njenom pokojnom mužu. Njeno blijedo, oblo lice s krupnim tužnim očima i podočnjacima modrim od nespavanja, ostavilo je na mene tako snažan utisak da sam već onoga časa kada se pojavila na vratima u crnoj pamučnoj haljini koja joj je prekrivala koljena, znao da je želim.

Kada danas razmišljam o toj suboti, vidim je kako sjedi na sofi zastrtoj muslinskim prostiračima i, izbjegavajući moj pogled, stidljivo gnječi tanke, klavirske prste. U uglu sobe, na velikim, plišanim jastucima, s tabletom u rukama, sjedi njen sin, stidljiv i razmažen devetogodišnjak, zelenih očiju (na oca) i smećkasto-plave kose (na majku), koji povremeno podigne pogled i odmjeri me oprezno i s nepovjerenjem. Na komodi, pored velikog Panasonicovog televizora, stoji fotografija bračnog para, jedina koju sam tog dana primijetio u stanu. U izlizanoj teksasnoj jakni i plavim starkama, lišenog kose, a i mladosti koja ga je tako rano napustila, jedva sam prepoznao Daneta. Nakon što je oćelavio, preostao mu je samo čuperak kose nad čelom, njegove inteligentne zelene oči postale su još izraženije, lice koščato, upalo, ali i dalje toplo, prijatno, lijepo. Premda nasmijan i sretan u društvu supruge, čije lice na fotografiji zrači nečim višim, skoro anđeoskim, u njegovoj pojavi bilo je nemoguće ne primijetiti onog suicidnim mislima sklonog asistenta književnosti, čije slomljeno srce bespomoćno krvari po hartiji zbog neuzvraćene ljubavi. 

Često sam se pitao, obično, u onim jutarnjim zimskim magnovenjima, kada bih se, zbog loših snova budio prije nje – posljednjih mjeseci naše veze, spavali smo isključivo u mom stanu – ostajući dugo tih i nepomičan i ćuteći pod jorganom njeno golo, toplo meso, šta je to u njenom ranjenom i još uvijek nezaliječenom srcu povezivalo nas dvojicu? Kako su se tamo našla dva tako oprečna karaktera, ljudi bez ikakvih dodirnih interesnih tačaka, izuzev književnosti, a i njoj smo, shvatio sam s vremenom, nakon što sam pregledao njegovu skromnu biblioteku i analizirao zabilješke o knjigama koje je čitao, pristupali na potpuno različite načine i s različitim ukusima? Gdje je bio taj most koji nas je (sve troje) povezivao?

            Dane Brhalj bio je izuzetno tiha, nježna i povučena osoba – tim ga je jednostavnim riječima skoro uvijek opisivala njegova šest godina starija supruga. Iako, kako se ispostavilo poslije njegove smrti, o njemu nije znala neke vrlo značajne stvari, kao što je ta veza s Magdom Verski koja ga zamalo nije ubila, niti joj je, recimo, ikada do kraja razotkrio sve detalje iz svoje veze s Chiarrom Franchetti – pored dnevnika, među njegovim stvarima pronašla je i dva njena prilično duga i opscena pisma – Ajita Brhalj nikada nije rekla niti jednu ružnu riječ o svom suprugu. Uopće je nerado pričala o tome, „pusti prošlost da bude prošlost“, govorila je kada god bih pokušao da otvorim neku od tih za nju sigurno veoma bolnih tema, a kada bih ipak nekako uspio da je uvučem u  razgovor, otvarala bi se teško i s nekim dubokim nepovjerenjem, koje me je strašno nerviralo i zbog kojeg sam bio prilično siguran da ni u časovima naše najveće sreće nije prestala sumnjati u moje časne namjere.

„Voljela bih da ti nikada nisam poslala Danetov dnevnik“, rekla mi je jedne prilike, s neizbježnom primjesom tuge u glasu, dok smo ležali na vrelom herceg-novskom pijesku, a more podno naših nogu stvaralo dojam sudbonosnog kretanja.

„Zašto?“, upitao sam.

„Jer ne prestajem sumnjati da si sa mnom samo zbog romana koji pišeš.“

Uzalud sam je pokušavao uvjeriti da sam na tom romanu, od kojeg je tada bilo napisano tek nekih dvadeset kucanih stranica, prestao raditi onoga časa kada je postalo izvjesno da ću se za nju vezati na duže vrijeme i da, ako će to odagnati sve njene sumnje i strahove u vezi s mojim namjerama, nikada više neću napisati niti jednu jedinu riječ – dovoljno je samo da to od mene zatraži. Koliko god da to sada otrcano i jadno zvučalo s moje strane, sve ono što sam joj tada rekao o tome, zaista sam i mislio.

Više od svega što sam za tih godinu dana provedenih s Ajitom uspio saznati o Danetu Brhalju fascinirala me je ta njegova mračna, valentinovska priroda kojom je djelovao na žene. U jednom od svojih pisama, Chiarra Franchetti vrlo iskreno kaže da mu oprašta sva „počinjena i nepočinjena nevjerstva“, da se uopće ne ljuti na njega što je bez pozdrava zbrisao iz Italije i poziva ga, u jednoj dugoj romantičnoj sekvenci, da joj se ponovo vrati. „Ja sam te izmislila, Dane“, pisala mu je. „Na neki način, ja sam ti dala ovaj život koji sada živiš. Naučila sam te svemu – ne samo ljubavi i seksu, već prije svega životu, stvarima koje nisi ni slutio da ćeš jednoga dana otkriti. Sjećaš li se našeg prvog susreta u školi? Čim sam te vidjela, rekla sam sebi, slušaj Chiarra, ako bi malo poradila na njemu, ovaj dečko bi jednoga dana mogao biti veliki zavodnik. Bez obzira kakvo mišljenje imao o sebi, ti si već sada dokaz da sam za takve stvari oduvijek imala istančan nos.“

Okolnosti pod kojima je Dane Brhalj upoznao Chiarru Franchetti (tada još uvijek Calivari) – na jednom mjestu, u svom dnevniku, opisao ju je kao svoju Calypso, što mi se jako svidjelo – nisu mi do kraja poznate. Pretpostavljam da se u nekom književnom obratu kakvim obiluju romani koje je čitao i volio – Bukowski, Miller, Flaubert, Murakami, Kundera – našao u zagrljaju te pohotne i nevjerne žene, koja se vrlo brzo nakon posjete Jugoslaviji – Sarajevo, Mostar, Titograd, Dubrovnik – razvela od svog supruga, uglednog i dvadeset godina starijeg rimskog pijaniste, maestra Giussepea Calivarija. Zahvaljujući prijateljima u italijasnkoj ambasadi u Beogradu, uspjela je, uz ogromne diplomatske napore, da1991., pred samo izbijanje Desetodnevnog rata u Sloveniji, jednog ljepuškastog i jedva punoljetnog mostarskog mladića u kojeg se ludo zaljubila, spasi regrutacije u lokalnom vojnom odsjeku i, sredivši mu upis na Odjelu romanistike na napuljskom univerzitetu, čiji dekan je bio sin njenog strica, izvuče iz zemlje koja je sve više ličila na opću klaonicu. 

Moram priznati da sam bio zatečen vještinom kojom je Dane opisivao njihove seksualne odnose, a nešto od tog erotskog hedonizma, kojeg su proživljavali tokom četiri godine njihovog zajedničkog života, od 1991. do 1995., završilo je i u Chiarrinim pismima. Pisala mu je, naprimjer, na jednom mjestu, sljedeće: „Fali mi tvoj kurac, Dane. Ne njegova dužina, njegov obim, čvrstina ili oblik, nego njegova neobična vibracija, ono njegovo autentično, nekontrolirano pulsiranje u mojoj ruci dok svršavaš, taj tvoj kurac koji bih prepoznala zatvorenih očiiju, po dodiru, jer – sigurno ćeš me nazvati ludom – u njemu osjetim čitavog tebe, otkucaje tvog srca, sav tvoj život i sav tvoj damar, sve ono zbog čega si takakv kakav jesi i zbog čega te volim.“  

Ali, pustimo načas Daneta i njegove verterovske jade, ništa o njima ionako ne može biti rečeno sve dok se ne rasvijetli jedna druga povijest, povijest njegove zakonite supruge i čovjeka kojem je, ne sluteći šta će se iz tog postupka izroditi, poslala njegov dnevnik, u nejasnoj i jalovoj nadi da će on, možda, jednom postati nekakva knjiga. Nažalost, autor ove priče i sam će iskusiti sličnu nesreću kao i njegov junak, ali u mnogo poznijim godinama, kada bol zbog ljubavnog razočarenja ima sasvim drukčiju boju i dubinu, i kada može da znači samo jedno – konačni i definitivni kraj.