Crno srce, II dio, Ajita

II dio

Ajita

1.

Kada sam prvi puta pročitao dnevnik Daneta Brhalja, ostao sam duboko zamišljen nad njegovim sklopljenim koricama – radilo se o staroj, izlizanoj svesci na kvadratiće, iscrtanoj srcima i ispisanoj tim fatalnim ženskim imenom, Magda. Tek pošto sam popio piće i pustio utiske da se malo slegnu, pokušao sam da u sjećanje prizovem onaj davni i jedini susret s tim neobično tihim i čudnim čovjekom, zbog kojeg je taj dnevnik, na kraju krajeva, i dospio do mojih ruku, jednog maglovitog jutra, u novembru, 2014. godine.

            Dogodilo se to možda baš u vrijeme kada je ovaj dnevnik vođen, u jednom kafiću na glavnoj ulici, gdje sam tih dana redovno dolazio liječiti tugu zbog neuspjeha mog posljednjeg romana, Bijela rijeka. U izgužvanoj i prljavoj odjeći, zapuštene kose i brade, s čašicom rakije ispred sebe, ostavljao je utisak emocionalno rastrojene osobe,  jedne od onih neobičnih i pomalo grotesknih pojava koje su u stalnom ili povremenom dosluhu s ludilom, a kakvih je na mostarskim ulicama oduvijek bilo, a pogotovo nakon rata.

Bilo je to prije jedanaest, dvanaest godina i više se ne mogu sjetiti šta je bio povod za razgovor koji smo vodili. Uglavnom, nije mi trebalo mnogo vremena pa da shvatim kako se ispod njegove redikulske vanjštine krije izuzetno pametan i načitan tridesetogodišnjak, koji me je impresionirao svojom elokventnošću i poznavanjem književnosti. Vrlo nadahnuto govorio je o Flaubertu, o Madame Bovary, njegovoj najdražoj knjizi, citirajući usto, čini mi se, neki odlomak iz Flaubertovog pisma Luisi Colet – ko bi sada znao o čemu. Ne sjećam se da mi je spomenuo Magdu Verski; ako i jeste, to sam zaboravio.

Popili smo nekoliko pića stojeći za šankom, čak se ne sjećam ni da sam mu dao vizit-karticu, i to je bilo apsolutno sve. Nikada ga poslije nisam vidio, izuzev nekoliko puta na ulici, u prolazu. Pozdravili bismo se i nastavili svako svojim putem, ne iskazujući ni najmanji interes da nastavimo razgovor koji smo započeli te davne zimske večeri.

Dvanaest godina poslije tog susreta, u jednom od onih tmurnih jesenjih dana koji kao da su mi došli s njegovim dnevnikom, sjedio sam u sobi i čitao njegove najintimnije misli, posvećene ženi koju je volio. U velikoj, bijeloj koverti, koja mi je stigla preporučenom poštom, bilo je i kratko propratno pismo, napisanim urednim ženskim rukopisom:

„Poštovani g-dine Đukić, pronašla sam ovaj dnevnik među ličnim stvarima moga muža, Danijala Brhalja, samo nekoliko sedmica nakon što je tragično nastradao u saobraćajnoj nesreći. U istoj fioci, među ostalim njegovim spisima i nacrtima, nalazila se i vaša vizit-kartica, na kojoj piše da ste pisac ili ste barem to nekada bili.

Ne znam koliko ste vi i moj muž bili bliski, pretpostavljam baš i ne previše, jer vas za sve ove godine nikada nije spomenuo, ali kako nisam znala šta da radim s ovim dnevnikom, odlučila sam vam ga poslati. Možda od onoga što je tih davno minulih dana moj muž pisao o toj ženi možete sastaviti neku priču. Ta mu je ljubav, čini mi se, bila previše važna da bi skončala u kanti za smeće.“

U potpisu je stajalo ime Ajite Brhalj.

 Odmah sam, naravno, posumnjao da se radi o istoj onoj Ajiti iz Danetovih dnevničkih zapisa i zaista, nekoliko dana poslije, kada sam je posjetio na adresi zapisanoj na vanjskom dijelu koverte, ispostavilo se da je život i ovaj put ispoštovao predviđeni književni kliše: bila je to upravo ona Ajita zbog koje se čitav Orijent zatrese i pomjeri prema Evropi. Moram priznati da sam je zbog te rečenice potpuno drugačije zamišljao, ali iako lijepa na neki jednostavan i nedvosmislen način, ta duboko potresena žena, smeđe kose svezane u punđu i lica podbuhlog od stalnog plakanja, osim tog imena, nije u sebi imala ništa istočnjačko.

Kao nekom ko je vrlo rano emocionalno očvrsnuo, preguravši preko glave dva propala braka i nekoliko dugih veza, bilo mi je teško povjerovati u značaj koji je autor dnevnika pridavao jednoj neuspjeloj ljubavi. Zar se zaista neko može tako duboko i iskreno voljeti u stvarnom životu kao što je taj nesrećni čovjek volio Magdu Verski? Tada mi je još uvijek bilo relativno nezamislivo da jedna takva apsolutna i totalna ljubav, kakva se povezuje s najvećim književnim i filmskim klasicima, može slomiti srce nekome ko nije Veliki Gatsby ili Rick Blaine, recimo, već obični niži asistent na Univerzitetu „Džemal Bijedić“, usto veoma loših, narkomanskih navika i suicidnih razmišljanja. Pa ipak, iskren, ispovjedni ton njegovog dnevnika, njegova oštrina i preciznost, nisu mi ostavljali mnogo prostora za sumnju.

Uzalud sam u vlastitom iskustvu tražio bilo šta što bi mi barem donekle približilo taj njegov emocionalni ekstremizam, ali više od onog kroz šta sam prolazio tokom posljednjih mjeseci života s Vanjom, svojom prvom ženom, i, istovremeno, strastvene veze s Dalmom, koja će se okončati još jednim neuspjelim brakom, nisam mogao da pojmim. Usprkos svom bijesu, ljutnji i tugi, ne samo da nisam razmišljao o samoubistvu, nego uopće nisam zapadao u tako duboke depresije koje bi me navele da krenem putem koji nije u mom životnom interesu. Glavni izvor svih mojih negativnih emocija uglavnom je bio vezan za pomisao da sam protraćio dragocjeno vrijeme živeći s pogrešnim ženama i da je sve ono loše što se dešavalo tokom tih bračnih godina, a pogotovo tokom one posljednje s Vanjom, kada su stvari potpuno izmakle kontroli, posljedica naglih i nepromišljenih mladalačkih odluka.

Bilo kako bilo, ništa me se od Danetovih ljubavnih tegoba, o kojima sam s uživanjem čitao, nije lično ticalo, izuzev onoga što sam shvatio već nakon nekoliko prvih pasusa, a to je da u rukama držim štivo koje obećava. Tužna istina je da sam se nakon Bijele rijeke prilično mučio s pisanjem proze, objavivši za svo ovo vrijeme tek nekoliko kratkih priča u jednom online časopisu za književnost. Izuzmem li invalidsku nadoknadu – ranjavanjem u ratu postao četrdeset postotni civilni invalid – koja mi je stizala na početku svakog mjeseca, živio sam uglavnom od novinarstva, pišući kolumne i reportaže za nedjeljne novine, kao i prikaze knjiga za jednu izdavačku kuću iz Zagreba. Unatoč tome što ni danima poslije nisam znao šta da radim s Danetovim dnevnikom, da li da ga integriram u neku veću cjelinu ili da ga uz određene prepravke dopunim i pokušam od njega napraviti romanesknu priču, bio sam zahvalan sudbini što me je nakon svih nedaća koje su posljednjih godina pratile moju spisateljsku karijeru, najzad malo pomazila i to na tako nevjerovatan način.

Ipak, nakon dosta razmišljanja i nekoliko različitih fabularnih nacrta za roman koji sam odlučio napisati – ljubavna priča sa sretnim završetkom – najzad sam sjeo za kompjuter i načinio prvo poglavlje. Međutim, ubrzo sam shvatio da će mi za priču o Danetu Brhalju i Magdi Verski, koliko god to izbjegavao, biti potrebno da dubljem zaorem u njihove živote. Izmišljanje biografija nikada mi nije bio blizak postupak, pa sam mu pribjegavao tek u prijekoj spisateljski nuždi. Sve što sam ikada napisao imalo je svoje čvrsto uporište u stvarnosti; maštu bih koristio samo onda kada je trebalo popuniti pukotine koje bi nastale u toku narativnog procesa. I tako, jedne subote ujutro pozvonio sam na vrata stana Ajite Brhalj, u naselju Tekija, želeći da saznam nešto više o njenom tragično nastradalom suprugu, ne sluteći da će s tim posjetom započeti jedan sasvim novi period u mom životu, u kojem će pisanje romana postati sporedna i manje važna stvar.

Sve ono što se u narednih godinu dana dešavalao između mene i Ajite Brhalj, začelo se tog sunčanog jesenjeg prijepodneva u njenom stanu ispunjenom mirisom dalija i orhideja, dok smo sjedili za ovalnim staklenim stolom i razgovarali o njenom pokojnom mužu. Njeno blijedo, oblo lice s krupnim tužnim očima i podočnjacima modrim od nespavanja, ostavilo je na mene tako snažan utisak da sam već onoga časa kada se pojavila na vratima u crnoj pamučnoj haljini koja joj je prekrivala koljena, znao da je želim.

Kada danas razmišljam o toj suboti, vidim je kako sjedi na sofi zastrtoj muslinskim prostiračima i, izbjegavajući moj pogled, stidljivo gnječi tanke, klavirske prste. U uglu sobe, na velikim, plišanim jastucima, s tabletom u rukama, sjedi njen sin, stidljiv i razmažen devetogodišnjak, zelenih očiju (na oca) i smećkasto-plave kose (na majku), koji povremeno podigne pogled i odmjeri me oprezno i s nepovjerenjem. Na komodi, pored velikog Panasonicovog televizora, stoji fotografija bračnog para, jedina koju sam tog dana primijetio u stanu. U izlizanoj teksasnoj jakni i plavim starkama, lišenog kose, a i mladosti koja ga je tako rano napustila, jedva sam prepoznao Daneta. Nakon što je oćelavio, preostao mu je samo čuperak kose nad čelom, njegove inteligentne zelene oči postale su još izraženije, lice koščato, upalo, ali i dalje toplo, prijatno, lijepo. Premda nasmijan i sretan u društvu supruge, čije lice na fotografiji zrači nečim višim, skoro anđeoskim, u njegovoj pojavi bilo je nemoguće ne primijetiti onog suicidnim mislima sklonog asistenta književnosti, čije slomljeno srce bespomoćno krvari po hartiji zbog neuzvraćene ljubavi. 

Često sam se pitao, obično, u onim jutarnjim zimskim magnovenjima, kada bih se, zbog loših snova budio prije nje – posljednjih mjeseci naše veze, spavali smo isključivo u mom stanu – ostajući dugo tih i nepomičan i ćuteći pod jorganom njeno golo, toplo meso, šta je to u njenom ranjenom i još uvijek nezaliječenom srcu povezivalo nas dvojicu? Kako su se tamo našla dva tako oprečna karaktera, ljudi bez ikakvih dodirnih interesnih tačaka, izuzev književnosti, a i njoj smo, shvatio sam s vremenom, nakon što sam pregledao njegovu skromnu biblioteku i analizirao zabilješke o knjigama koje je čitao, pristupali na potpuno različite načine i s različitim ukusima? Gdje je bio taj most koji nas je (sve troje) povezivao?

            Dane Brhalj bio je izuzetno tiha, nježna i povučena osoba – tim ga je jednostavnim riječima skoro uvijek opisivala njegova šest godina starija supruga. Iako, kako se ispostavilo poslije njegove smrti, o njemu nije znala neke vrlo značajne stvari, kao što je ta veza s Magdom Verski koja ga zamalo nije ubila, niti joj je, recimo, ikada do kraja razotkrio sve detalje iz svoje veze s Chiarrom Franchetti – pored dnevnika, među njegovim stvarima pronašla je i dva njena prilično duga i opscena pisma – Ajita Brhalj nikada nije rekla niti jednu ružnu riječ o svom suprugu. Uopće je nerado pričala o tome, „pusti prošlost da bude prošlost“, govorila je kada god bih pokušao da otvorim neku od tih za nju sigurno veoma bolnih tema, a kada bih ipak nekako uspio da je uvučem u  razgovor, otvarala bi se teško i s nekim dubokim nepovjerenjem, koje me je strašno nerviralo i zbog kojeg sam bio prilično siguran da ni u časovima naše najveće sreće nije prestala sumnjati u moje časne namjere.

„Voljela bih da ti nikada nisam poslala Danetov dnevnik“, rekla mi je jedne prilike, s neizbježnom primjesom tuge u glasu, dok smo ležali na vrelom herceg-novskom pijesku, a more podno naših nogu stvaralo dojam sudbonosnog kretanja.

„Zašto?“, upitao sam.

„Jer ne prestajem sumnjati da si sa mnom samo zbog romana koji pišeš.“

Uzalud sam je pokušavao uvjeriti da sam na tom romanu, od kojeg je tada bilo napisano tek nekih dvadeset kucanih stranica, prestao raditi onoga časa kada je postalo izvjesno da ću se za nju vezati na duže vrijeme i da, ako će to odagnati sve njene sumnje i strahove u vezi s mojim namjerama, nikada više neću napisati niti jednu jedinu riječ – dovoljno je samo da to od mene zatraži. Koliko god da to sada otrcano i jadno zvučalo s moje strane, sve ono što sam joj tada rekao o tome, zaista sam i mislio.

Više od svega što sam za tih godinu dana provedenih s Ajitom uspio saznati o Danetu Brhalju fascinirala me je ta njegova mračna, valentinovska priroda kojom je djelovao na žene. U jednom od svojih pisama, Chiarra Franchetti vrlo iskreno kaže da mu oprašta sva „počinjena i nepočinjena nevjerstva“, da se uopće ne ljuti na njega što je bez pozdrava zbrisao iz Italije i poziva ga, u jednoj dugoj romantičnoj sekvenci, da joj se ponovo vrati. „Ja sam te izmislila, Dane“, pisala mu je. „Na neki način, ja sam ti dala ovaj život koji sada živiš. Naučila sam te svemu – ne samo ljubavi i seksu, već prije svega životu, stvarima koje nisi ni slutio da ćeš jednoga dana otkriti. Sjećaš li se našeg prvog susreta u školi? Čim sam te vidjela, rekla sam sebi, slušaj Chiarra, ako bi malo poradila na njemu, ovaj dečko bi jednoga dana mogao biti veliki zavodnik. Bez obzira kakvo mišljenje imao o sebi, ti si već sada dokaz da sam za takve stvari oduvijek imala istančan nos.“

Okolnosti pod kojima je Dane Brhalj upoznao Chiarru Franchetti (tada još uvijek Calivari) – na jednom mjestu, u svom dnevniku, opisao ju je kao svoju Calypso, što mi se jako svidjelo – nisu mi do kraja poznate. Pretpostavljam da se u nekom književnom obratu kakvim obiluju romani koje je čitao i volio – Bukowski, Miller, Flaubert, Murakami, Kundera – našao u zagrljaju te pohotne i nevjerne žene, koja se vrlo brzo nakon posjete Jugoslaviji – Sarajevo, Mostar, Titograd, Dubrovnik – razvela od svog supruga, uglednog i dvadeset godina starijeg rimskog pijaniste, maestra Giussepea Calivarija. Zahvaljujući prijateljima u italijasnkoj ambasadi u Beogradu, uspjela je, uz ogromne diplomatske napore, da1991., pred samo izbijanje Desetodnevnog rata u Sloveniji, jednog ljepuškastog i jedva punoljetnog mostarskog mladića u kojeg se ludo zaljubila, spasi regrutacije u lokalnom vojnom odsjeku i, sredivši mu upis na Odjelu romanistike na napuljskom univerzitetu, čiji dekan je bio sin njenog strica, izvuče iz zemlje koja je sve više ličila na opću klaonicu. 

Moram priznati da sam bio zatečen vještinom kojom je Dane opisivao njihove seksualne odnose, a nešto od tog erotskog hedonizma, kojeg su proživljavali tokom četiri godine njihovog zajedničkog života, od 1991. do 1995., završilo je i u Chiarrinim pismima. Pisala mu je, naprimjer, na jednom mjestu, sljedeće: „Fali mi tvoj kurac, Dane. Ne njegova dužina, njegov obim, čvrstina ili oblik, nego njegova neobična vibracija, ono njegovo autentično, nekontrolirano pulsiranje u mojoj ruci dok svršavaš, taj tvoj kurac koji bih prepoznala zatvorenih očiiju, po dodiru, jer – sigurno ćeš me nazvati ludom – u njemu osjetim čitavog tebe, otkucaje tvog srca, sav tvoj život i sav tvoj damar, sve ono zbog čega si takakv kakav jesi i zbog čega te volim.“  

Ali, pustimo načas Daneta i njegove verterovske jade, ništa o njima ionako ne može biti rečeno sve dok se ne rasvijetli jedna druga povijest, povijest njegove zakonite supruge i čovjeka kojem je, ne sluteći šta će se iz tog postupka izroditi, poslala njegov dnevnik, u nejasnoj i jalovoj nadi da će on, možda, jednom postati nekakva knjiga. Nažalost, autor ove priče i sam će iskusiti sličnu nesreću kao i njegov junak, ali u mnogo poznijim godinama, kada bol zbog ljubavnog razočarenja ima sasvim drukčiju boju i dubinu, i kada može da znači samo jedno – konačni i definitivni kraj.

Crno srce, I dio, Dane

I DIO

Dane

 1.

Gdje li si sad, mila? O čemu razmišljaš?

Ne bi me čudilo da me cijeloga dana ogovaraš pred nekim neznancem u vozu. Zamišljam kako ga pohotno gledaš. Trag nečega neobuzdanog odražava ti se na sredini čela, spušta se niz ravni nos i prelazi preko punih, otvorenih usana. Vlažna si od uzbuđenja.

Ti si kurva, Magda. Ti si obična, jeftina kurva.

Ali, baš zato te volim.

*

Magda je otišla. Pokušavam se naviknuti na to.

Rekla je da će se vratiti za godinu, najduže godinu i pol, ali oboje smo znali da je u Bernu čeka novi život i da, vrlo vjerovatno, odlazi zauvijek. Nakon svega, trebalo mi je biti svejedno. Ali, ipak nije.


Ležao sam u krevetu i pokušavao uvjeriti samoga sebe kako i nije tako loše ponovo biti sam. Mogao sam otići bilo gdje i raditi što me je volja.


Mogao sam, recimo, pozvati Ajitu da ručamo skupa. Ali nisam imao volje ni da se pomaknem. 

Tek poslijepodne, skupio sam snage i izašao vani. Lutao sam okolo, bez plana i cilja. Na kraju sam svratio u jedan mali bar na vrhu Titove, s velikim logom Heinekena oslikanim na zelenoj tendi. Sjeo sam uz zatamnjeno staklo i naručio pivo. Parovi su hodali ulicom, sretni i bezbrižni, kao u reklami za neko osiguravajuće društvo. Pio sam i pitao se jesam li učinio sve što sam mogao da je zadržim.

*

Predvečer sam bio prisiljen da odgovaram na majčina pitanja o Magdi. Nazvala me je i najprije prekorila što je za njen odlazak saznala od drugih. Slagao sam da se nije dogodilo ništa strašno i da će se Magda uskoro vratiti.

Pretvarala se da mi vjeruje.


Poslije smo šutjeli, nemajući jedno drugom više šta da kažemo. Kada se veza prekinula, osjetio sam olakšanje.

*

Znao sam da će se ovo jednom desiti. Sada čak nemam prava ni da se ljutim na nju.

A samo prije tri noći, bila je ovdje, u mom stanu. U sobi se još može osjetiti miris njenog parfema. Govorila je o ljubavi, o magičnim trenucima koje dvoje ljudi mogu da dožive zajedno, o budućnosti i djeci, a ja sam šutio i slušao je, ne usuđujući se da je prekinem.

Poslije smo vodili ljubav.


Kada je ujutro rekla da odlazi, nisam znao šta da kažem. Naviknut na njene igre iznenađenja, šutio sam i gledao u šnitu hljeba preko koje je mazala maslac. Svjež jutarnji zrak strujao je kroz otvorene prozore.


„Zvat ću te svaki dan“, rekla je. „Godina će brzo proći, vidjećeš.“
  
Koliko samo laži iz tako malih i ljupkih usta?!
 

Zašto si lagala, Magda? Jesi li možda očekivala da ću te moliti da ostaneš? Da, to bi baš ličilo na tebe. Ali, prevarila si se. Ovaj put sam odlučio da sačuvam mrvu preostalog dostojanstva. Uostalom, oboje znamo da ne bi vrijedilo. U očima sam ti vidio da si odluku već bila donijela – ostalo je samo da mi je saopštiš. I evo nas sada ovdje, u ovoj svesci s kvadratićima, po čijim stranicama ispujem tvoje ime.

Magda, Magda, Magda...

*

Zaustavit ću svoj život na dvanaest mjeseci.

*

Pušim već treći džoint za redom. U susjednom stanu Ajita svira klavir. Trebalo bi samo da još počne padati kiša. Koji kliše.

Okrećem se na stomak i podvlačim ruke pod jastuk.

Tako, dakle, potrebu za zagrljajem zadovoljavaju oni koji nemaju nikog.

Taj klavir... Šta je to uopće? Nekakav Mozart ili Bach, šta li već? Lijepo je. Ide uz ovaj osjećaj. Mada bih, da imam imalo volje da ustanem iz kreveta, pustio nešto žestoko i glasno.
 

Willst du bist der Tod euch scheidet
treu ihr sein für alle Tage?

NEIN!

NEIN!

*

Zašto si me ostavila, Magda? Šta to može da ti pruži ta prokleta zemlja, a ja ne mogu? Ko te čeka tamo?

 

2.

Jutros sam prošao ulicom u kojoj stanuje Magdina sestra. Trenutak sam stajao na pločniku i zurio u podignute roletne na prozorima. Onda sam sjeo u obližnji park i zapalio cigaretu. Tu smo jedne noći zastali dok sam je pratio kući. Bila je zima, s grana su visile ledenice, a ja sam se grijao zakriljen njenim teškim frotirnim kaputom. Koliko je vremena prošlo od tada? Dvije, tri godine.

Nečiji pas se dovukao do mojih nogu, onjušio mi patike i oteturao prema cesti. Vjetar je puhao u žar mojih sjećanja. Nebom su se vukli konvoji jesenjeg sivila.

Sjedio sam i satima čekao da se nešto dogodi.

*

„Slušaj, Dane. Moja sestra je premlada, preinteligentna i predruštvena da bi se zakopala u blato porodičnog života. Ovo je najbolje za nju. Što prije to shvatiš, to će biti bolje za tebe.“

*

Devet je sati. Sâm sam u stanu. Napolju se osjeća uzdrhtala energija ulice. Ponovo uzimam svesku. Trebalo bi, zapravo, da nastavim raditi na doktorskom radu, ali je očito da u ovakvom stanju to ne mogu. Mučna mi je i sama pomisao na pet stotina stranica prikupljenog materijala, koji truhne negdje u ladicama radnoga stola. Desetak kilograma hartije po kojoj su ispisane isprazne rečenice o ulozi i mjestu religije u bošnjačkoj književnosti XX vijeka.

Umjesto toga, nastavljam pisati o Magdi.

Puštam bol da se iz mojih žila izlije u ove redove.

Izliječit ću se od tebe, mila. Obećavam ti.

*

Ajita. Kao da se čitav Orijent zatrese i pomjeri prema Evropi kada izgovorim to ime.

*

To kako se resica njenog uha, mekana, prozračna i hladna, topila među mojim usnama.

 3.

SMS od profesora Kazazića: „Ne dođeš li danas na predavanja, potražit ću drugog asistenta.“

Odgovor: „Odjebi!“

*

Prošlo je sedamdeset šest sati i dvadeset osam minuta otkako je otišla.

*

Čitavo jutro proveo sam u besciljnoj šetnji. Oko podneva sam se spustio do obale Neretve i sjedeći na jednom oborenom stablu malo zaspao.

U džepu sam imao malo trave, pa sam smotao džoint. Potom sam pokušao da čitam knjigu koju sam nosio sa sobom, ali sam brzo odustao. Riječi su prolazile kroz moju svijest, ne ostavljajući značenja.

Tada sam odlučio da je nazovem. Htio sam joj reći da mi je dosta ove tuge, da ću spakovati svoje stvari i doći za njom. 

Odgovorio mi je poštanski automat: „Birani broj se više ne koristi.“

„Zvat ću te svaki dan. Godina će brzo proći.“ Lažljiva kujo! Umrijet ću bez tebe.

*

Još jedan SMS: „Zašto ne odgavaraš na pozive? Jesi li bolestan?“

Onda još jedan: „Ne mogu sâm da sve ovo obavim. Odmah se dovuci ovamo kako znaš i umiješ!!!“

Pa još jedan: „Jesi li ti normalan? Jebeni debilu!“

*

Šest je popodne. Sjedim na kauču, potpuno slomljen. Negdje u stubištu, čuju se glasovi. Napolju pada kiša. Palim svjetlo i uzimam svesku.

Magda, Magda, Magda...

*

Za nekoliko minuta bit će ponoć. Kiša je prestala. Iz ruševine preko puta, vjetar povremeno ispusti oštar, prodoran krik. Trava više ne djeluje. Pokušavam s alkoholom.

Gledam u našu sliku. U mislima mi je prizor: sjedimo u ljetno predvečerje na terasi našeg doma u predgrađu. Djeca se igraju u dvorištu. Na stolu je kutija sa sladoledom i četiri kašike. Dok čita novine, na licu joj blista osmijeh zadovoljstva.

Tako sam nekad zamišljao život.

*

Mogao bih pozvoniti na Ajitina vrata i probuditi je. Reći ću joj da sam sâm i da mi bi mi prijalo njeno društvo. Razvedena je, ima trideset pet godina, razumjet će. Onoga trenutka kada ostanemo sami, zaprepastit ću je zagrljajem i pritisnuti svoje usne na njene. Prije nego uspije da dođe sebi, zamolit ću je da se uda za mene. Zahtjevat ću da mi da hitan odgovor.

*

Zato što je petak i zato što petkom dolaze vozovi.
Zato što postoje oni koji nikada neće doći, ali se ipak čekaju.

Zato što imam ovaj život,
Koji ne mogu zamijeniti ni za jedan drugi.

Zato što te volim, iako znam da tako propuštam voljeti druge.
 

Zato što me ova koža steže
I što se ova čekanja urezuju u mene
Kao križići u vojnički kalendar.

Zato što treba i ovaj dan izgurati do kraja, bez tebe još duži.
 

Zato što iza jednih vrata, u mom srcu, gori svijeća –

Zapalila si je, rekavši:

„Vratit ću se.“

*

Još malo votke i malo vode. Ovaj bol u potiljku sigurno će proći.

4.

Ovako je bilo.

Ležali smo u krevetu, izmrcvareni od vođenja ljubavi. Kroz prozor je ulazila bistra svjetlost ljetnog jutra. Čaršafi, natopljeni našim znojem, mirisali su na sparnu i ugodnu noć. Odjednom je ustala i zgrabila odjeću s poda – izbledjele traperice i rozu majicu. Posmatrao sam njene nervozne kretnje dok je navlačila gaćice i zakopčavala grudnjak. U jednom trenutku sam ulovio odsjaj nečega tamnog i nesigurnog u njenim očima što mi je govorilo da je to posljednja noć koju smo proveli skupa.

I nisam se prevario.
 

Zvat ću te svaki dan. Godina će brzo proći.

Tri su sata ujutro i ja još ne mogu da zaspim. Vraćam u svijest ovo sjećanje kao jedini način da zadovoljim potrebu za njenom prisutnošću. Prizivam sliku njenog tijela, mislima ga vajam u tmini: njene male, špicaste grudi, ravan i mekan stomak, duge, ne baš savršeno oblikovane noge, njena visoka, ravna ramena, tetovaža leptira na lijevoj plećki, kratka, crna kosa i prekrasno, senzualno lice, kojim dominiraju kao ugalj crne oči.

Naslađujem se njenim tijelom, stvorenim od beskrvne, pogubne tišine.

*

Od prvoga trenutka računao sam s tim da ćeš mi jednoga dana slomiti srce. Zašto onda nisam ništa učinio? Jesam li ja idiot, Magda?

*

Danas oko tri poslijepodne, pozvonio sam na Ajitina vrata.

Otišao sam prije nego ih je stigla otvoriti.

*

Magda, Magda, Magda...

Izgovaram tvoje ime, u kojem je svaki glas isklesan od čiste čežnje i shvatam, po ko zna koji put, da ti usprkos svemu, ništa ne zamjeram.

Ima nešto u tebi što me razoružava i što čini da, umjesto bijesa, u meni ključa samo iskrena, nepregledna strast.

*

„Je li se Magda javila?“

„Jeste.“

„Šta kaže, kakvi su joj prvi utisci?“

„Kaže da je sve super. Pozdravila te.“

„Gdje će stanovati?“

„Živjet će kod tetke neko vrijeme, dok se ne snađe.“

„Kada počinje raditi?“

„Vjerovatno, u ponedjeljak.“

„Kako si ono rekao da se zove njena bolnica?“

„Sveti Patrick.“

"To mi zvuči nekako irski."

"Otkud znam."

„Jesi li dobro, dušo? Nekako mi zvučiš čudno.“

„Sve je u savršenom redu, mama.“

„Kako napreduje tvoj doktorat?“

„Moram da idem sada. Zvat ću te ubrzo.“

*

Sjećanja.

Miles Davies – Autumn Leaves.

Alkohol.

Dosta alkohola.

Još jedna duga besana noć.

5.

Jutros sam sjeo u autobus i odvezao se u S. Kuća moga dede odavno je već napuštena i mislio sam da će mi prijati ako se na dan-dva izmaknem iz grada. 

Na vratima me je dočekao dobro poznati zadah crvotočine i truleži. Na brzinu sam prošao kroz sve prostorije i otvorio prozore. Dnevna svjetlost je skinula veo s dobro poznatih stvari i oživjela sjećanja na djetinjstvo. Na zidu u dnevnoj sobi visila je fotografija dede i nene iz nekog davnog, predratnog vremena. Skinuo sam je i potom dugo držao u rukama, prešavši nekoliko puta prstima preko prašine na njenom okviru. 

Ušao sam u sobu, skinuo odjeću sa sebe i sjeo na ivicu kreveta. Čaršafi su bili hladni i prašnjavi. Teški nabori zavjese, smeđa, drvena vrata i istočnjačke šare na tepihu stvarali su prijatan osjećaj tišine i mira. Ispod drvene karniše, na sivom popodnevnom svjetlu treperila je gipka nit paučine. 

Najednom me je spopala tuga za onim što je prošlo i što više ne može biti. Prodorna čežnja, oštra kao fizička bol, za djetinjstvom, za Magdom. Mislio sam na onaj jedini put kada smo skupa došli na ovo napušteno mjesto. Nas dvoje. Sjećanje na taj dan u nozdrve mi je vratilo miris njene kose, trave i neke skupocjene tekile, koju je, ko zna kako, izmolila od zeta, zastupnika meksičkog proizvođača za naše tržište. 

Omamljeni, cijeli dan smo vodili ljubav. Pohota koju smo osjećali jedno prema drugom nije se mogla utoliti, nego bi se rasplamsala istoga časa nakon što bi bila zadovoljena. Ujutro, oči su nam bile crvene od nespavanja, dima i alkohola.  

Kao da smo svu noć plakali.

*

„Tugovat ću sve dok se nebo
I zemlja ne preokrenu
Sve dok se više ne budemo
Mogli porepoznati čak iako se sretnemo“

*
Dvorište je bilo zaraslo u pirevinu i korov. U visokim stablima lipa pirkao je vjetar. Ispred ostave, prislonjen o kameni zid, stajao je zahrđali konjski plug, s metalnim točkom dopola uronjenim u zemlju. Prošao sam pored preraslih oleandara u sofi, nadomak čatrnje i sjeo na hladnu betonsku klupu, odnosno na onaj njen dio koji još uvijek nije bio pozelenio od ptičjeg izmeta. Trenutak poslije, vidio sam kako mi preko ruke prelazi pogolem, crvenkast mrav, ali ga nisam osjetio. 

Bezvoljan, sjedio sam na klupi i prisjećao se prošle jeseni. Upravo negdje u ovo doba bili smo u Ljubljani, nas dvoje, na koncertu grupe Whitesnake. Prespavali smo u stanu njene školske prijateljice, u sobi čiji su prozori gledali na Prešernov trg. Ujutro, na dan koncerta, padala je kiša, a mi smo zagrljeni stajali pored prozora i posmatrali pjesnikovu brončanu statuu, iznad koje se smiješila muza s lovorovim vijencem u ruci. 
 

Recitirao sam ti Preverta i Nerudu, ljubeći te u vrat i držeći te privijenu uza se, svjestan da prisustvujem jednom od najljepših trenutaka u svom životu. Ta slika, Magda, taj prizor – to je bila čista ljubav. Sreća, koju je tvoje tijelo lučilo kao miris.

*
Ne želim da ova bol prođe, Magda, jer ona je sve što mi je ostalo od tebe. Izvan nje samo je gluha, beskonačna praznina.

*
Odozdo, sa zelenih poljâ koja su se pružala u podnožju, zapuhao je vjetrić, hitro se uspeo uz brežuljak i zašuštio lišćem na odrini. Ustao sam i otvorio slavinu na česmi. Žlijeb je pustio nekoliko neugodnih zvukova prije nego je iz širokog navoja na vrhu procurila voda. Pustio sam da prvih nekoliko kapi padne u suho, kamenom obloženo korito, a zatim sam prinio ruku i pio mlaku kišnicu sve dok me nisu otjerale ose što su počele kružiti oko mlaza.

*
Šta uopće tražim na ovom mjestu?

*
U autobusu za Mostar pokušavam da smirim ruku kako bih zapisao jedan detalj: djevojka plave kose na sjedištu ispred mene, čita knjigu. Norveška šuma.

Nisi imala svog omiljenog pisca. Nisi čak ni voljela da čitaš. Ali, sjećam se, jednom si mi u šali rekla: „Ovlažim se svaki put kada spomeneš to ime – Murakami. Odmah zamislim nekog gipkog kosookog fakera s trokutastim torzom i vještim malim prstima.“

Jesi li znala koliko su me tvoje riječi zabolile?

*
To kako mi je šaptala sve one razvratne, besmislene nježnosti.

*
Osjećaj koji mi se javi uvijek kada otvorim vrata svoga doma: čujem te u svakom otkucaju sata.

Sipam piće. Puštam muziku kako bih utišao buku vjetra koja dopire kroz zatvorene prozore. Čekam da se odnekud dovuče Magdina sjenka i oživi čežnju moga tijela.

*
Kako da zaboravim onaj sparni ljetni dan kada sam je prvi puta vidio? 

Sjedio sam s prijateljem na obali Bune, kada je izašla iz auta svoje prijateljice i prošla plažom. Pratio sam je na postojanom, blještavom iskrenju rijeke, ne mogavši odvojiti oči od njene elegantne figure. Poslije smo se upoznali. Bez imalo okolišanja priznala mi je da je u vezi s drugim muškarcem i da ga nema namjeru ostaviti. Ali, u sumrak, dok smo šetali obalom, gazeći po pijesku u koji su nam tonule papuče, ja sam je poljubio. Nije se mnogo kolebala; uzvratila mi je sa strašću žene koja je svjesna da radi ono što ne smije.

Jednom si mi rekla da si od svih naših milovanja, najviše uživala u tom poljupcu. Jesi li govorila istinu, lažljivice?

Nisam joj postavljao nikakve ultimatume, niti sam od njene veze – za koju nikada nije prestala govoriti da je bila ozbiljna – pravio problem. Bilo mi je dovoljno da budemo skupa. A onda je jedne večeri, osam mjeseci nakon što smo se poljubili na plaži, došla u moj stan sva uplakana i rekla mi da ju je momak ostavio. Od te noći, pripadala je samo meni. Barem sam volio misliti da je to istina.

Šta sam ti bio ja, Magda? Usputna zabava? Prijatelj, koji je tvoje izlive nježnosti shvatio isuviše ozbiljno? Niko i ništa?

Da, bit će da je tako – Niko.

I ništa.

6.

Magda je otišla. Ona odlazi svakog dana i zato se bol zbog njenog odlaska stalno ponavlja, ostajući ista u svakom trenutku vremena. Možda jedan dio mene ne želi da je prebolim: ako se to dogodi, zauvijek ću je izgubiti. Razmišljam o tome koje pitanje ima više smisla: mogu li živjeti ovako čitav život ili koliko dugo mogu ovako živjeti?

*
Prizivam u sjećanje jednu skoro zaboravljenu sliku: sjedim u prvom redu školske sale i krišom posmatram gole, prekrštene noge Chiarre Franchetti. Školska godina je završila i maestro Giuseppe Calivari svira jednosatni koncert u čast naše mature. Dok muzika traje, gledam kako se, tu, preda mnom, klavirski akordi uzdižu do smeđeg, isflekanog plafona i potom se u zanosnom fortissimu rasprskavaju u hiljadu toplih mediteranskih boja. Chiarra nosi crne, prozirne čarape i kratku, veoma kratku, crnu suknju. Stigla je u društvu poznatog pijaniste i s njim će se vratiti.

*
Kažu da razmišljanje o samoubistvu smanjuje rizik od samoubistva.

*
Ponovo Chiarra. Ležimo na terasi male kuće, negdje u predgrađu Napulja. Ja sam jedno veliko srce prislonjeno uz njena topla, gola leđa. Ona voli mojih osamnaest godina; ja volim sve što ona dotakne. Već godinu dana je tako. I bit će tako još godinu. Poljupcima mi s vrha jezika skida okus lošeg sicilijanskog vina zbog kojeg smo često prinuđeni prekidati ljubavni ritual i testirati zahrđali mehanizam vodokotlića u kupatilu. U kamenom dvorištu, pod terasom, rodili su limunovi. Sunce se probija kroz njihove mesnate tamnozelene krošnje postajući i samo jedan veliki žuti limun. Chiarra spušta glavu među moje noge. Čujem muziku. Piano. Zaranjam ruke u njenu slanu crnu kosu. Zatvaram oči, ali ne prestajem gledati: akvamarisnki rubovi horizonta, pod zatvorenim kapcima, nježno se pretaču u slatku, mekanu tminu koja mi prožima mozak i tijelo. Ostaje me još samo malo u ovom svijetu, ali ipak sasvim dovoljno da osjetim kako odnekud, iz daljine, vruć sredozemni vjetar donosi miris maslina.

*
Htio bih da ti šapnem na uho svaku riječ koju sam zapisao na ovim stranicama, Magda. Čitav ovaj katalog bola. Imaš li uopće pojma šta si učinila? Kakav si samo jebeni haos ostavila iza sebe?

*
Chiarra je radila sve da me zadovolji. S Magdom u krevetu nikada nisam otišao tako daleko. Ona nije imala ništa od Chiarrine bestidne senzualnosti i seksualne slobode. Valjda mi zato nikada nije ni palo na pamet da od nje zatražim sve one perverzije na koje je Chiarra pristajala bez pogovora kao da je to nešto sasvim prirodno. Trebalo je samo da se sjetim nečega dovoljno uzbudljivog i ta bi četrdesetpetogodišnja brineta pokorno ispunila svaku moju želju. Bila je moja Calypso. Jednom mi je spustila ruku na međunožje u prisustvu njene prijateljice, Laure. Nije joj uopće smetalo kada me je Laura počela ljubiti. To je iskustvo bilo toliko intenzivno da sam danima poslije osjećao uzbuđenje kada god bih u svijest prizvao sliku bivše žene maestra Calivarija kako naizmjenično palaca jezikom po mom i tijelu njene desetak godina mlađe prijateljice.

*
Ja sam bekućnik, Magda. Tvoje tijelo je jedino mjesto kojem sam ikada želio pripadati do kraja, do smrti.

*
Chiarrin problem je bio u tome što bi poslije svih naših vođenja ljubavi, postajala nepodnošljivo plitka i dosadna žena. Ništa je nije zanimalo osim seksa. Nije mogla biti moja srodna duša jer nije osjećala ništa prema stvarima koje sam volio – knjigama, rock muzici, pop kulturi, nogometu... Magda je obožavala rock i sa mnom išla na fudbalske utakmice. Gajio sam potajnu nadu da ću kod nje probuditi zanimanje za književnost. Ali, uzalud.

*
Uspomene na druge žene su ostale bez slasti. Ne osjećam ništa prema tim danima provedenim u Chiarrinom domu, na obalama Tirenskog mora. Mislim na Chiarru, a u njoj osjećam tebe, Magda. 

To, zapravo, i jesi bila ti. Od samog početka si bila ti. I uvijek si bila ti - i tamo, pod hrastovima Avenije kada sam prvi put poljubio Sandru, i onda, kada sam u prijateljevom stanu u Zvjezdari, prvi puta u životu vodio ljubav s jednom djevojkom. Uvijek si bila ti. Prije, sada, poslije.

Samo ti.

Ti. Ti. Ti.

*
Trebalo bi da najzad pozovem Ajitu. Ako to ne uradim, ova bol će me ubiti. Ili ću se sam ubiti.

 

7. 

Počeo sam ovaj dnevnik, ovo ubrizgavanje bola u hartiju, 27. avgusta 2004., skoro dvije i po godine nakon što je Magda Verski ušla u moj život i svega nekoliko sati nakon što je zauvijek iz njega izašla. Koliko je prošlo od tad? Možda dan, možda mjesec, možda godina... 

Bol u čovjeku potire osjećaj za vrijeme. Jučer, danas, sutra – sve je ispunjeno istom, bezvremenom boli. 

Pušim džoint i slušam Bowijev album Station To Station. Gusti, tamni oblaci spustili su se nisko, snažan vjetar mlati limovima na krovu susjedne zgrade i povija gole krošnje stabala. Buljim kroz prozor. U autobosu, neka je žena priljubila lice uz staklo.Njen je pogled dopirao do mene snagom koje ona nije mogla uopće biti svjesna. U tim je očima – možda crnim, možda smeđim, možda zelenim – bilo neke duboke pakosti prema nečemu što se nalazilo iznutra i što je samo ona mogla vidjeti. Njeno tvrdo, kameno lice bez kaplje krvi, podsjetilo me je, načas, na lice tetke Firdevse. Tetka Firdevsa i oni bezbrižni dani sretnog djetinjstva na obali Neretve! Koliko je sada sve to daleko, iza mene. Kao da se prisjećam nekog drugog života.


Wild is the wind. Bowijev glas jeca u tmurnom i bezličnom danu.
 

Ima li još nešto čega se mogu sjetiti, Magda? Mogu li spasiti od zaborava svaki trenutak koji smo proveli skupa? 

*

Predvečer sam izašao da kupim travu. Potom sam svratio u dragstor, uzeo flašu Ballantinesa i veknu hljeba. Nekoliko poznatih lica gledalo me je kroz izlog susjednog kafića. Prošao sam, ne javivši im se. Jednostavno mi je bila muka od svih tih radoznalih očiju, od svih tih lažnihzdravo i kako si.Sve što želim jeste da me svi ostave na miru i puste me da patim. 

Majka je nazvala oko sedam. Kao i svaki naš razgovor, i ovaj se vrlo brzo pretvorio u nepodnošljivu banalnost, pa smo oboje jedva čekali da završi. Sva je sreća da ne živimo u istom gradu. Pala bi u nesvijest kada bi vidjela svo ovo neoprano suđe, sve ove razbacane stvari i ploče, sav onaj prljavi veš u korpi za pranje... 

Sipam piće. Po ko zna koji put danas vraćam Wild Is The Wind.

Magda, Magda Magda...

*

Onaj način na koji sam je osjećao uz sebe, dok hodamo ulicom – kao neku ugodnu nesigurnost, kao toplinu koja grije svojom hladnoćom. Njen smijeh. Njene crne oči. Njen grčki nos... Pokušavam da sačuvam ona nejasna, prozirna sjećanjana rubu zaborava, da upamtimkako me je gledala, šta je voljela, čemu se radovala...

Znala je, recimo, satima stajati pred ogledalom, pogotovo poslije tuširanja. Gola i propeta na vrhove prstiju, okretala se lijevo-desno, uvlačeći stomak, isturajući svoje male, oštre grudi, pogledom tražeći nepostojeće naslage celulita na bokovima. Posmatrao bih je kroz otškrinuta vrata, osjećajući uzbuđenje. Njeni lahki, antilopski pokreti zaustavljali su mi dah.  Kada bi postala svjesna mog razvratnog pogleda, govorila bi uvijek iste, arogantne stvari, poput „Treba da mi budeš zahvalan što si sa mnom i što ti pripadam“, ili „. Ne znam jesi li uopće svjestan togada bi mnogi dali sve da su na tvom mjestu.“ Ili pak: „Ja sam svetište. Ti si samo hodočasnik, jedan od milion njih.“


Uživao sam biti prisutan dok se brije između nogu, iako sam je stalno nagovarao da to ne čini. Kako sam samo volio miris njenih stidnih dlačica, njihov golicavi dodir na vrhu nosa?! Nikada neću zaboraviti onu noć, za njen dvadeset peti rođendan.Bili smo vani, u nekom restoranu u koji nikada više nisam otišao, jer je bio preskup. Cijelu se večer smijala i bila vesela. Nije ništa pila, za razliku od mene koji sam smaknuo skoro čitavu bocu nekog čileanskog vina. 

Na putu kući, rekla je da zastanemo u jednoj uličici, nadomak zgrade u kojoj je stanovala. Čim smo kročili u gust ljetni mrak, pripila se uz mene i poljubila me. Mogao sam sasvim jasno osjetiti kako životinja u njenim grudima mahnito bije o plućne komore. 

„Sad Dane“, rekla je. „Sad me poliži, proklet bio.“ 

Lud od sreće, zadigao sam njenu kratku suknju i spustio glavu među vlažna stegna. U mojim ustima, okus njenih tjelesnih sokova vrlo brzo se izmiješao s okusom vina. Uživao sam u načinu na koji je drhtala, njihala se i privijala uz moja otvorena usta. Zid iza njenih leđa, bio je grub i još uvijek vreo od sunca. Neki čovjek je prošao pored nas, ali ona nije željela da prestanem: ispuštala je tihe uzdahe zadovoljstva, ne mareći za njegovo prisustvo. Kada smo najzad ostali sami, prošaptala je onim svojim promuklim, umornim glasom: „Ti to tako jebeno dobro radiš.“ I onda dodala: „Proklet bio.“

Da, to joj je tog ljeta bila uzrečica – proklet bio. Pokupila ju je gledajući francuski film u kojem je neka mlada žena tako oslovljavala svoga dvadeset godina starijeg ljubavnika. Proklet bio. Nevjerovatno je koliko samo sreće stane u te dvije riječi.

Ti intimni trenuci naših nježnosti sve su što mi je od tebe ostalo, Magda. Njima gasim ovu mračnu vatru koju si mi raspalila u srcu. „Moja sestra je predruštvena i preinteligentna da bi se zakopala u blato porodičnog života“ – hoćeš li ikada saznati kako su me  te riječi zaboljele?

*

Ne plači nad rijekom koja je presušila, Dane. Bijela voda, Leb i sol.

*

Ovo s Magdom, bila je jednaod onih velikih životnih ljubavi kakve se dešavaju jedanput ili dvaput u životu. Kada bi prošao dan da je ne vidim, jedva bih ga izdržao do kraja. Sav smisao mog života svodio se na trenutke koje smo provodili skupa,ne toliko na seks, koliko na njenu blizinu: bilo je dovoljno da je tu, da osjetim miris njenog šampona za kosu dok spava, da je čujem kako priča na telefon ili pjevuši u susjednoj sobi i bio bih neizmjerno sretan. 

Takvu vrstu ljubavi nikada nisam osjetio prema Chiarri. Između nas je postojala jaka erotska privlačnost, uz ogromno poštovanje koje sam gajio prema njoj. Ta se žena brinula o meni bolje nego majka. Izvukla me je iz rata, dala mi krov nad glavom i priliku da nešto napravim sa svojim životom. 

Nije to uradila iz sažaljenja,jednostavno me je uzela pod svoje da me troši kao što se troši ručnik ili neka druga pokućna stvarčica. Živjela je za svoja čula i vjerovala u užitak – to je bila njena jedina religija. Zračila je nekom svojom gracijom dok se smije i razgovara s ljudima, dok hoda okolo raskrivenih ramena, s dugim kovrdžama prepunim blijede, neonske svjetlosti, kao one noći na zabavi kod njenog prijatelja, Franca, kada je bilo tako lako povjerovati da je volim. Znala je sakriti godine neprimjetnim potezima četkice za šminkanje i istaći svoju ljepotu jednostavnim i elegantnim kretnjama. Chiarra. Moja dobrostiva vila. Prošlo svršeno vrijeme iza kojeg su ostala samo sjećanja. I ova gorka pomisao da mi se sudbina sveti jer sam bio takološ prema njoj.

*

Postoje i druge žene, svijet ih je prepun. Ne mora to biti Ajita. Slobodan si, Dane i možeš raditi što te je volja.

Pa ipak, kakva je to sloboda bez sadržaja? Možda treba iskoristiti priliku i umrijeti od ove boli. Slađu smrt teško da bi mogao zamisliti. Kako su samo patetične ove misli?!

*

Nekoliko puta sam vidio njenog dečka, onog s kim je bila u vezi kada smo se upoznali. Jednom sam se mimoišao s njima na ulici – bili su zagrljeni i izgledali su sretno i zaljubljeno. Imao je kratku, potšišanu frizuru, nosio je markiranu odjeću i bio prilično stariji od nje. Spadao je u one lokalne krimose koji su, ko zna kako i na koji način, nakon rata stekli ogromno bogatstvo. Nikada nije pričala o njemu. Govorila je da ga mrzi i da joj je veza s njim bila najveća životna greška. Nisam joj vjerovao. Bila je od onih žena koje od muškarca očekuju mnogo više od obične ljubavi – zaštitu, novac, skupe poklone, krzna, nakit, haljine, sve one stvari koje ja nisam mogao da joj priuštim. Koristila je svoj izgled da popravi društveni status i bio sam siguran da bi mu se vratila, da ju je ikada poslije nazvao.

Znao sam, naravno, da je cijelo vrijeme imala i druge muškarce osim mene, ali sam se pretvarao da o tome nemam pojma. To je bio njen stil, njen način života. Imala je dovoljno ljubavi za sve svoje ljubavnike, nije se u tom smislu nikada štedila. Uostalom, da sam se usprotivio makar i jednom jedinom riječju, napustila bi me – takva je bila Magda. Morao sam se zadovoljiti time da je dijelim s drugima i, u početku, u tome nisam vidio ništa loše. Negdje duboko u sebi računao sam da će se jednom morati zasititi takvog života i da će, kada najzad uvidi da je ono što osjećam prema njoj čista i bezrezervna ljubav, ostati samo moja. 

Bijedna je to računica bila.

*

Jutros sam u dubini prozora ugledao lice. Bradato, sumorno, opustošeno. To lice – jesam li to bio ja?